Danas tradicionalno obilježavamo događaj koji se desio 3. siječnja prije 75 godina kada su radnici Pule u borbi za svoja radna mjesta i svoju egzistenciju izgubili svoje živote, sprečavajući da se strojevi odvezu u Italiju. Uspjeli su svojim tijelima zaštiti strojeve, a pri tome su u sukobu sa policijom život izgubili Mario Lussi i Antonio Salgari na mjestu sukoba, a Lino Mariani u bolnici od zadobivenih rana. Ranjeno je i osam radnika, među kojima i jedna žena.

Njihova žrtva trebala bi biti vječna poruka svima nama, građanima, a posebno radnicima, da bez radničke osviještenosti, ustrajnosti i borbe nema pravde i dostojanstva.

Iako i danas u Hrvatskoj, pa i u Istri postoji potreba za buntom, potreba da se pokaže hrabrost u borbi za očuvanje svojih radnih mjesta, u borbi za radničku pravdu i radničko dostojanstvo, danas toga usuđujem se reći, NEMA. Nema onih koji su se spremni žrtvovati se za svoje radno mjesto, za svoje dostojanstvo, a kamo li za pravdu i dostojanstvo na radu svojih kolega. Nema radničke osviještenosti, još manje hrabrosti. Postali smo malodušni, depresivni, nepovjerljivi.

Nije ni čudo. Živimo u državi dvostrukih mjerila, u državi korupcije i kriminala, gdje ne funkcionira pravosuđe, školstvo, zdravstvo, gospodarstvo.

Godinu dana od razornog potresa u Baniji, milijarde novca iz europskih fondova na raspolaganju, a niti jedna obnovljena kuća. Gdje je taj novac? Da li je u pitanju nesposobnost vladajućih političara da sa poklonjenim novcem izgrade kuće i domove za napaćeni narod Banije, ili je u pitanju nešto mnogo gore – kriminal? Da li je taj novac završio u nečije džepove?

I zato se u Petrinji desila gruda … Gruda nezadovoljnih građana Petrinje čija se Gradonačelnica u ime građana Petrinje zahvaljuje voljenom vođi. Da li je gruda samo početak i može li iz grude nastati lavina? Lavina koja će pokrenuti ovaj narod, da kažu NE kriminalu, NE nepotizmu, NE korupciji?

To ovisi o radničkoj i umirovljeničkoj slozi, o podršci obezvrijeđenih stručnih ljudi koji obraz ne mijenjaju za novčanice, koju su svoju stručnost stekli učenjem, a ne plavom kuvertom u ladici kompromitiranih profesora. Puno ih je takvih, ali bojim se malo onih hrabrih da pokrene lavinu umjesto grude.

Takvi koji znaju da znaju, koji se ne boje raditi, ali koji su obeshrabreni zbog sveprisutne nepravde i nekažnjenog kriminala iselili su negdje drugdje, a danas im nude 200.000 kuna da se vrate. A upravo su oni svojom politikom otjerali na stotine tisuća ljudi iz Hrvatske, ljude koji su svoju egzistenciju morali osigurati negdje drugdje, koji su išli trbuhom za kruhom, kojima je dosta bilo korupcije, kriminala i nepotizma u vlastitoj domovinu. Novcima onih koji su unatoč svim nedaćama ostali u Hrvatskoj sada ih vabe da se vrate, obećavajući im zlatnu dolinu, obećanu zemlju, zemlju blagostanja.

Zemlju u kojoj je najveći reformator pravosuđa, osuđeni bjegunac Zdravko Mamić; u kojoj državno odvjetništvo štiti kriminalce, a kažnjavaju se prosjaci, gdje je zdravstvo u potpunom kolapsu, zemlju u kojoj postoje dvostruka mjerila i kad je korona u pitanju, jedna koja važi za političku elitu, a druga za obično građanstvo, i to ne samo za vrijeme života, već i kad je smrt u pitanju. Zemlju koja je pri vrhu na europskoj ljestvici za sve ono što je negativno: po broju umrlih od korone, po broju necijepljenih, po korupciji, po siromaštvu, najnižoj minimalnoj plaći, po najnižim mirovinama, po najvećem PDV, po nezaposlenosti mladih …. da ne nabrajamo.

Ali to naša vladajuća politička elita ne vidi. Vladajući svijet gledaju kroz ružičaste naočale, te često se pitam vjeruju li oni zaista u ono što govore, ili pak su svjesni što govore, ali podcjenjuju um građana.

Ne vide oni gladne, ne čuju očajne. Ne vide i ne čuju, kako nam je siromaštvo na vratima; ne čuju i ne vide gladnu djecu u školama, ne čuju vapaj penzionera koji kopaju po kontejnerima, ne vide i ne čuju očaj invalida, ni radnika koji žive od minimalne plaće koja iznosi čak 500 eura, a od nje ne mogu živjeti ni tjedan dana. Ne tiče ih se sirotinja koju su stvorili izgradnjom povlaštene kaste milijunaša. Milijunaša koji to nisu postali radom od jutra do sutra.

I zato se ne vidi perspektiva … I zato su radnici danas malodušni, nespremni da se bore za sebe, za pravdu i dostojanstvo. Nažalost, i ova pandemijska kriza koja nas je zahvatila u ove dvije protekle godine, u kojima smo kao ljudi trebali pokazati, a i pokazali smo, svu solidarnost, suosjećanje i spremnost na pomaganje, s druge strane pokazala je svu licemjernost i bahatost privilegiranih političara i političkih elita i dvostruka mjerila i svu trulost naše države u kojoj se bogati sve više bogate, a siromašni su sve siromašniji. Institucije koje bi trebale braniti slabije, u funkciji su političara i kapitala.

Ali, da su se pred 75 godina tako ponašali naši sugrađani, da su nijemo promatrali što se dešava i da nisu ništa poduzimali, danas ne bi bili ovdje.

Ali mi dalje biramo da nas vode stranke koje su nas doveli na dnu europske ljestvice, ili na vrh kad su pitanju negativnosti. I samo ću ponoviti jednu poznatu Ajnštajnovu: „Samo budala ponavlja istu grešku i očekuje drugačiji rezultat. „

Svatko neka se pogleda u ogledalo, svatko neka se suoči sa pitanjem: da li bi i kada učinili ono što su pred 75 godina učinili građani Pule? Svatko neka preuzme dio svoje odgovornosti. Dok svatko ne preuzme dio svoje odgovornosti, neće biti dobro.

A događaj kojeg danas obilježavamo neka nam bude smjernica za budućnost. Imena heroja koji su svoj život dali za pravdu i dostojanstvo rada i radnika : Maria Lussi, Antonia Salgari i Lina Mariani, ne smijemo zaboraviti. I ponosna sam da u ime Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije, uz Udrugu antifašista Pule i Grada Pule održavamo dugogodišnju tradiciju obilježavanja ovog dana.