- Detalji
-
Kategorija: Iz medija
-
Objavljeno: Ponedjeljak, 30 Travanj 2018 06:24
Autor: Darko Pajić
Objavljeno: 27. travanj 2018. u 17:55
Nesigurnost i stalan strah za radno mjesto ovdje je način života. Ne idu ljudi raditi u Švicarsku, Njemačku, Irsku ili neku drugu zemlju samo zbog visine plaće. Idu i zbog sigurnosti radnog mjesta, zbog poštovanjaradničkih prava, zbog reda i zakona, jasne odgovornosti radnika i poslodavca, svega onoga što Hrvatskoj nedostaje
U hrvatskoj Vladi vlada teški sukob interesa. Jer ne možeš istovremeno tražiti da ljudi obvezno rade dvije godine duže do mirovine i promicati demografsku politiku, odnosno očekivati kako će produljeni radni vijek i mogućnost zapošljavanja umirovljenika zaustaviti masovni bijeg ljudi iz Hrvatske. Jedno isključuje drugo.
Pritom nije najveći problem raditi do 67. godine života, već to što će većina građana i dalje jedva preživljavati s premalim plaćama dok je u radnom odnosu, a poslije crkavati od gladi s dvije do tri tisuće kuna mirovine kojoj se većina može nadati.
Međutim, ono što je najteže ljudima nije i najveći problem ministra rada i mirovinskog sustava Marka Pavića koji jučer kaže kako »nitko neće ići s posla na groblje ni raditi do iznemoglosti«.
Zar stvarno misli da bi to nekoga moglo utješiti i umiriti, pa onda i motivirati da ostane raditi i živjeti u Hrvatskoj?
Jučer je premijer Andrej Plenković iznio prijedlog niza reformskih mjera, a produljenje radnog vijeka samo je jedna od njih. Ali najvažnija i najbolnija za sve koji rade u Hrvatskoj. Ujedno je i najveći promašaj. Zato što ta reforma ide preko leđa radnika, a ignorira sve državne grijehe u ovih 20 i više godina nakon završetka rata. Jer nitko nije iskreirao više nereda i nepravde u radničkim odnosima i pravima kao hrvatske vlade dosad. A svima je zajedničko, pa tako i Plenkovićevoj Vladi, što odbijaju pogledati istini u oči.
Podaci Eurostata na razini cijele Europske unije govore kako je 2,3 posto radnika zaposleno na ugovore koji ne traju duže od tri mjeseca, a u tome neslavno prvo mjesto drži Hrvatska u kojoj je na nesigurne poslove osuđeno čak 8,4 posto zaposlenih.
Dakle, najgori smo u Europi po kresanju radničkih prava, uvjerljivo najgori. Eurostat nažalost ne bilježi sve one tisuće ljudi koji u Hrvatskoj rade preko agencija, privremeno i bez papira, na pola radnog vremena, a u stvari na puno više, ne bilježe sve one sezonske radnike, ugostitelje, konobare, kuhare, sobarice i druge, čija su prava često svedena na milostinju poslodavca. Uredno je moguće da posao odradite, a plaću ne vidite, sve prijavite inspekciji rada i onda se ništa ne dogodi, jer nikoga nije briga.
Moguće je da dogovorite plaću od 5 tisuća kuna, a dobijete dvije, tri ili ništa, moguće je da se ozlijedite na radu i nemate ne samo za doktora, nego niti za prijevoz do kuće, jer ste zapeli negdje na otoku ili jadranskoj obali kao sezonac.
Nema efikasne države koja o tome brine. Ovdje je normalno da državne zakone krše čak i državne tvrtke i službe, jer će i oni uredno na dan ili dva prekinuti ugovor na određeno vrijeme, pa ga onda ponovo potpisati s radnikom, iako je to zakonom zabranjeno. Poslodavac vas u Hrvatskoj može doslovno ucjenjivati, tjerati na prekovremeni i noćni rad i isti ne plaćati, može vas otpustiti bez ikakve otpremnine. Radne sporove rješavaju predmetima zatrpani i neefikasni sudovi.
Čeka se godinama na presudu, a u tom razdoblju treba od nečega živjeti. Pa vi tužite poslodavca, koji u pravilu ima novaca za sposobne odvjetnike spremne iskoristiti svaku rupu u zakonu ili administrativnu grešku. Kako uopće riskirati plaćanje sudskih troškova ako znate da zbog toga možete završiti kao ovršni rob i još jedan u besprizornoj koloni blokiranih. Nesigurnost i stalan strah za radno mjesto ovdje je način života. A sada bismo u toj baruštini trebali raditi još dvije godine duže.
SDP i HDZ su združena braća. Fascinantno okrutni, nesposobni i slijepi. Jednaki. SDP-ovi lažni socijaldemokrati mijenjali su 2013. i 2014. godine Zakon o radu i od tada je udio radnika s nesigurnim ugovorima o radu porastao s 10 na 22,2 posto, danas vjerojatno i više. HDZ-ovci nastavljaju gaziti, pa produljuju takav nakaradni radni vijek i usput se čude hrvatskim ekonomskim izbjeglicama kad progovaraju o užasno negativnim demografskim trendovima. Pustoši nastaloj zbog stotina tisuća ljudi koje godišnje nestaju iz ove zemlje.
U pravu je Pavić, nitko neće ići s posla na groblje, već s groblja na posao. Zato što su u Hrvatskoj sahranjena radnička prava. A ovo što sada slušamo iz Vlade tiha je misa zadušnica. Za udruženi zločinački pothvat HDZ-a i SDP-a protiv radnika.
Ne idu ljudi raditi u Švicarsku, Njemačku, Irsku ili neku drugu zemlju samo zbog visine plaće. Idu i zbog sigurnosti radnog mjesta, zbog poštovanja radničkih prava, zbog reda i zakona, jasne odgovornosti radnika i poslodavca, svega onoga što Hrvatskoj nedostaje. Ali tu reformu ovdje nema tko osmisliti. Ni provesti. Naša će Vlada velikodušno dopustiti umirovljenicima da rade. Možda su u pravu. Kako su krenuli, drugih radnika uskoro neće ni biti.
