Možemo li se oduprijeti ucjenama poslodavaca?

Detalji
Kategorija: Vijesti
Objavljeno: Utorak, 31 Ožujak 2020 13:54

Radnici u turizmu, molim vas pročitajte, komentirajte, dajte prijedloge ...
Kažu stručnjaci, nakon što pandemija završi, sa svim njenim posljedicama koje će imati na ljudsko zdravlje i ekonomiju, malo-pomalo naviknut ćemo se na novo stanje koje ćemo smatrati normalnim. Ali, zahvaljujući tome, više ćemo cijeniti svoju zajednicu i običnog čovjeka. Rodit će se neki novi čovjek, ljudi će biti bolji, cijeniti će život, prijateljstvo, roditi će se solidarnost, zajedništvo...

Da li?
Turizam se susreće s najvećim izazovom od Domovinskog rata. Hoteli, novouređeni, koji se ovih dana uobičajeno pune turistima, zatvoreni su; radnici koji, nakon relativno kratkog odmora na burzi, ponovno počinju raditi ili su vraćeni na Zavod ili su zajedno sa stalno zaposlenima poslani doma na „čekanje". Turističke kompanije, odnosno poslodavci smišljaju kako prebroditi krizu i očuvati kompaniju. Traže od države da snosi teret ili dio tereta. Opravdano. Turizam, jedina profitabilna djelatnost u posljednjih 20-tak godina koja je punila državni proračun i čiji udio u BDP iznosi visokih 20%, na koljenima je. A upravo se na turizam oslanjaju mnoge druge djelatnosti. Taman kada se trebalo početi raditi, ostvarivati prihode, COVID-19 sve je zaustavio. Hoteli, umjesto da ostvaruju prihode, zatvorili su se; radnici umjesto da rade, doma čekaju.
Poslodavci nisu zadovoljni mjerama i subvencijama koje daje država. Traže veće subvencije i otpis (a ne odgodu) doprinosa i poreza. Ako to država ne da, prijete otkazima radnika. Mali poduzetnici su to već napravili. Ne čekajući mjere Vlade, radnike su poslali na Zavod za zapošljavanje.
A kako to rade velike kompanije u turističkom sektoru?
Gotovo da nema kompanije koja nije direktno ili indirektno najavila mjere koje će snositi radnici. Sindikati se pozivaju na razgovore i pregovore jer, eto, i radnici i sindikati moraju biti razumni u ovo vrijeme; jer ovo je nešto što nitko nije mogao očekivati, a kompanija mora preživjeti. Moramo biti solidarni.
Slažemo se.
Kompanije trebaju preživjeti jer bez kompanije nema ni radnih mjesta i slažemo se da treba sačuvati svako radno mjesto. Radno mjesto kuhara, konobara, recepcionara, slastičara, spremačice... Trebamo spasiti radna mjesta stalnih radnika, ali i onih sezonskih radnika koji su tek počeli raditi; trebamo misliti i na one koji su trebali početi raditi, ali zbog ovog nesretnog COVID-19 nisu stigli jer i oni imaju svoje porodice koje treba prehraniti. Treba spasiti i radna mjesta onih silnih direktora i rukovodioca koji primaju plaće preko 20.000 kuna (ružno bi bilo spomenuti da ih ima i s preko 50.000 kuna) jer oni nam kreiraju kako će nam biti.
Kako sve to pomiriti?
Treba ODMAH smanjiti plaće radnika, treba ODMAH uvesti institut „čekanja", treba to čekanje platiti SVEGA 60% od osnovne plaće radnika... Ako to sindikati ne prihvate, onda se prijeti otkazivanjem Kolektivnog ugovora pa će onda poslodavci sami kreirati politiku plaća, prijete otkazima najprije sezonskim radnicima, pa stalnim radnicima...

Godinama turističke kompanije ostvaruju rekordne financijske rezultate, ostvaruju dobiti u stotinama milijuna kuna; iz godine u godinu obarali su se financijski rezultati zahvaljujući i doprinosu radnika; godinama se vlasnicima isplaćuju dividende na račun rezultata kojima su doprinijeli i radnici; godinama velike turističke kompanije kupuju sve što je na prodaju iz rezultata kojima su i radnici doprinijeli; godinama se gradi i investira, diže kvaliteta objekata, zahvaljujući i doprinosu radnika; godinama si Uprave i menegment dijele plaće i bonuse, o kojima možemo samo sanjati, na račun rezultata kojima su pridonijeli i radnici; da bi sada u situaciji krize koju nitko nije mogao predvidjeti najprije se predlagalo „kresanje" primanja radnika.
Tužno ...
Živimo u realnoj situaciji i svjesni smo da ukoliko ova kriza potraje, da ćemo se morati odreći nekih prava, privremeno. Međutim, predlagati mjere da država snosi teret djela plaća, doprinose i poreze, a da pri tome poslodavac ne preuzme obavezu isplate razlike ili djela razlike do pune plaće, ne samo da nije korektno, već je licemjerno.
Predlažu 60% plaće za vrijeme čekanja, koliko je naknada za nezaposlene. Možete li zamisliti kako će se ti radnici osjećati; kako se osjećaju radnici kompanije koja je prva uvela naknadu za čekanje, usput rečeno, samostalno, bez podrške sindikata, protivno Zakonu i Kolektivnom ugovoru i smanjila primanja radnika za vrijeme „čekanja". Kako se osjećaju radnici kojima poslodavac prijeti otkazivanjem Kolektivnog ugovora, što bi im omogućilo da onda sami, bez sindikata i bez pregovora, samostalno donašaju „mjere za preživljavanje".
Svakodnevno slušamo od raznih poslodavaca kako su im radnici bogatstvo, kako su im oni ključ uspjeha, kako su dragocjeni. S druge strane, od Umaga do Dubrovnika, suočavamo se s otkazima kolektivnih ugovora, s otpuštanjima radnika, sa smanjivanjem plaća bez dogovora sa sindikatom.
Treba li im vjerovati?
Sada nam je više nego ikad potreban socijalni dijalog, ali ne po principu „uzmi ili ostavi", već pravi socijalni dijalog, gdje će obje strane objektivno sagledati činjenice i moguće posljedice. Ne možemo i nećemo prihvatiti ucjene o mogućim otkazima u slučaju ne prihvaćanja prijedloga poslodavca, o otkazivanju kućnih kolektivnih ugovora . Treba voditi brigu o svima, ali najviše o onima koji su najugroženiji. Nekome 3.250,00 ili 4.250,00 kuna iznosi rata kredita; s druge strane oni koji imaju preko 15 i 20.000 kuna plaće, ako se i odreknu 40% plaće ostaje dovoljno za „normalno" živjeti.
Ako se svi pozivaju na solidarnost i zajedništvo, onda to treba pokazati primjerom. Onaj koji ima treba biti solidaran sa onim koji nema. Onaj koji ima više, treba se solidarizirati s onim koji ima manje.
Radnici u turizmu, danas više nego ikada treba vam sindikat, sindikat koji će slušati vaše mišljenje, koji će zastupati vaš interes. Sada više nego ikada, potrebna nam je vaša pomoć i vaša snaga, snaga u broju. Razumni smo, svjesni smo da će odricanje biti potrebno, posebno ako se ova kriza nastavi, ali na bazi solidarnosti, dogovorno, a ne jednostranim odlukama poslodavaca.
I zato je bitno da nam kažete: Da li se možemo, svi zajedno oduprijeti ucjenama poslodavaca ili ćemo zajednički s poslodavcima donositi nepopularne mjere sa ciljem očuvanja svakog radnog mjesta, ali na bazi solidarnosti, vodeći brigu o onim čija su primanja najniža.

Predsjednica SIKD-a

Marina Cvitić

Socijalni dijalog posebno je važan u krizi

Detalji
Kategorija: Vijesti
Objavljeno: Ponedjeljak, 30 Ožujak 2020 13:12

Zbog ograničenih mogućnosti kretanja uvjetovanih koronavirusom radnici Stručne službe SIKD-a već desetak dana ne odlaze u svoje urede, ali se trude biti na usluzi  članovima koristeći telefonske ili internetske veze. Usprkos radu od kuće prate se sva aktualna zbivanja na nacionalnoj razini i odluke koje na bilo koji način utječu ili će utjecati na prava radnika. Cilj je održavati i stalnu komunikaciju i socijalni dijalog s poslodavcima pa je u tom kontekstu voditelj pulskog ureda Rajko Kutlača direktorima poduzeća i ravnateljima ustanova s područja Pule, a u kojima djeluje SIKD, uputio danas apel sljedećeg sadržaja:

"Poštovani,

situacija u kojoj smo se zatekli od svih nas traži postupanja s najviše koristi ili najmanje štete, kako se gleda, a u zaštiti Društva, radnika i korisnika. Mislim da smo u trenutku koji traži maksimalnu suradnju i oslanjanje jednih na druge a ne na klasična nadmudrivanja koja ponekad opterećuju odnose. Moram istaknuti kako velika većina poslodavaca tako i postupa, a koliko ja znam i velika većina sindikalaca. Ipak ima onih koji se ne snalaze najbolje u ovoj teškoj situaciji. Ne toliko zbog principa koliko zbog dobrobiti svih nas moram skrenuti pozornost na činjenicu da se zakonodavstvo još nije promijenilo niti je Zakon radu, ili neki drugi zakon koji određuje radne odnose, stavljen van snage što pojedinci zaboravljaju. Svjesni smo činjenice da se neke odluke moraju donositi brzo, međutim to ne znači da se ne moraju donositi na zakonit način pa tako i uz suglasnost ili savjetovanje s radničkim vijećem. Naglašavam PRIJE DONOŠENJA. Naprosto, ukoliko odluke koje se tiču radno pravnog statusa radnika nisu donesene uz predviđeno učešće radničkog vijeća, one su pravno ništavne. Nikome ne može biti u interesu donositi, a još manje provoditi, pravno ništavne odluke. Pozivam vas (one koji to ne rade) da prilikom donošenja odluka provedete savjetovanje s radničkim vijećem odnosno sindikalnim povjerenikom. Naravno da radničko vijeće odnosno sindikalni povjerenik svoje očitovanje mora dati hitno a ne koristiti zakonski rok od pet ili osam dana za očitovanje. Svima nam brzina mora biti važna. Pozivam Vas da zahtjeve za očitovanja i prateću dokumentaciju koja ne predstavlja poslovnu tajnu (a uglavnom ne predstavlja) dostavljate i na mail adresu s koje Vam šaljem ovaj mail (na žalost kod kuće mi ne radi službeni mail koji mogu samo primati ali ne i slati pa zato pišem s ovoga), kako bih mogao utjecati na brzinu odgovora. Nemojte preskakati radnička vijeća jer time dovodite i sebe i nas u situaciju koja nam u ovom trenutku nikome ne treba. Također Vas pozivam i molim da se pridržavate svih odredbi kolektivnih ugovora dok se, eventualno, ne dogovorimo drugačije. Od svih vrijednosti koje poduzeća i ustanove imaju najvredniji su ljudi, radnici i kvalitetni odnosi. Njih moramo sačuvati. Siguran sam da su trezven i realan dijalog i partnerstvo jedini način da se prevladaju problemi u vremenima koja dolaze. Upravo zato Vam ne upućujem ovaj tekst kao formalni dokument, ali vas svejedno pozivam da mi odgovorite. unaprijed se zahvaljujem. Sretno svima."