- Detalji
-
Kategorija: Vijesti
-
Objavljeno: Nedjelja, 03 Siječanj 2021 09:39
Ispred zgrade Elektromlina danas se pjesmom i prigodnim riječima obilježila 74. godina pogibije pulskih antifašista Lina Marianija, Antonia Salgarija i Maria Lussija, i time se ukazalo na značaj njihove borbe za obranu strojeva koji su ih prehranjivali.
Tom prigodom predsjednica Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije Marina Cvitić, položivši vijenac, održala je i govor:
"Danas smo ovdje da bi se prisjetili jednog hrabrog čina koji se desio 3. siječnja 1947. godine kada su radnici Pule izašli pred nekadašnji elektromlin kako bi spriječili da se strojevi odvezu u Italiju. Prije 74 godine, građani Pule, radnici, svojim su životima štili strojeve. Strojeve koji su im omogućavali rad, a time i osiguranje egzistencije njihovim obiteljima. Uspjeli su. Tog dana strojevi nisu odvezeni. Ali, u sukobu s policijom, troje radnika je poginulo. Mario Lussi i Antonio Salgari na mjestu sukoba, a Lino Mariani u bolnici od zadobivenih rana. Ranjeno je još osam radnika, među kojima i jedna žena. Pokazali su hrabrost, hrabrost da se bore za goli život u strašnim poslijeratnim vremenima, pokazali su osviještenost i ustrajnost. I pri tome su bili spremni žrtvovati svoj život.
Njihovu žrtvu ne smijemo zaboraviti. Ona je vječna poruka svima nama, građanima i posebno radnicima, da bez radničke osviještenosti, ustrajnosti i borbe nema pravde i dostojanstva.
A danas toga ima tako malo. Malo ima radničke osviještenosti, još manje hrabrosti. Radnici su ustrašeni, razjedinjeni i praktički nema onih koji su se spremni boriti za svoja radna mjesta. Postali su malodušni, depresivni, razočarani.
A kako i ne bi, kada živimo u državi u kojoj je normalno isticati fašističke i nacionalističke simbole, a da za to nitko ne odgovara, u državi u kojoj se oslobađaju kriminalci i ubojice, a kažnjavaju kumice na tržnici ili pas koji preglasno laje, u državi dvostrukih mjerila, korupcije i kriminala, gdje ne funkcionira pravosuđe, školstvo, zdravstvo, gospodarstvo.
Ali uvijek se nađu opravdanja. Za 2020. godinu kriv je virus, krivi su potresi, poplave, elementarne nepogode.
Ova godina koja je iza nas i koju mnogi žele što prije zaboraviti, godina koja je bila turbulentna, neizvjesna, bolna i dramatična; godina u kojoj smo kao ljudi trebali pokazati, a i pokazali smo, svu solidarnost, suosjećanje i spremnost na pomaganje, s druge strane pokazala je svu licemjernost i bahatost privilegiranih političara i političkih elita i dvostruka mjerila.
U strahu od nepoznate opake bolesti izazvane virusom Covid 19, obični hrvatski građani pokazali su veliku odgovornost poštujući propisane mjere fizičke i socijalne distance. Dok su se suočavali s ekonomskim ponorom zatvoreni u svojim kućama, dok su im propadali životni planovi, dok su se brinuli za svoje bližnje i njihovo zdravlje, naša politička i ekonomska elita je plandovala u svom klubu, posve neosjetljiva na stvarne probleme ljudi koji nemaju pristup njihovom izabranom društvu. I da nije bilo afere Janaf i privatnog kluba Dragana Kovačevića, možda ne bi bili ni saznali da su za tu političku elitu važila potpuno druga pravila.
Sa takvom odgovornošću građana „pobijedili" smo prvi val korone. Ali za pobjedu nisu bili zaslužni građani, zaslugu je preuzela Vlada. Danas, kada svakodnevno brojimo na tisuće dnevno oboljelih, kada brojimo gotovo stotinjak mrtvih od ovog opakog virusa, neodgovorni su građani jer ne poštuju mjere Stožera. I dok se neke skupine građana prozivaju, pa i kažnjavaju zbog prekobrojnog okupljanja, crkvi se dozvoljavaju procesije. A kako ne bi novoproglašeni neradni dan u Hrvatskoj propao, ta ista Vlada koja je pokupila slavu za pobjedu nad prvim valom korone, organizira kolonu sjećanja na Vukovar. Kao da bi se žrtve Vukovara zaboravile kad ne bi bile kolone sjećanja, kao da zlokobni virus ima pijeteta za žrtve Vukovara. Nažalost, virusu je svejedno gdje će pokupiti žrtvu: da li u kafiću, restoranu, u koloni sjećanja ili u crkvi. I zato sada imamo svakodnevno gotovo stotinjak mrtvih. Zato jer postoje dvostruka mjerila!!!
Nažalost, u Hrvatskoj nije bilo dovoljno da nas napadne virus. Od razornog potres u Zagrebu iz ožujku prošle godine, još uvijek nisu sanirane štete. A još razorniji potres u Sisku, Petrinji i okolici obilježili su kraj ove katastrofalne godine, ali ujedno pokazala svu solidarnost i jedinstvo građana Hrvatske da pomognu ljudima koji su ostali bez krova nad glavom. Bez ministarstva, bez vlade RH, kolone humanitarne pomoći krenule su iz svih dijelova Hrvatske prema Sisačko-moslavačkoj županiji, krenule su i iz Istre kolone mobilnih kućica kako od turističkih kompanija, tako i od proizvođača mobilnih kućica onima kojima su ostali bez krova nad glavom. Krenuo je konvoj hrane, higijenskih potrepština obuće i odjeće, dječje hrane, deka prikupljenih po selima i gradovima Istre za najpotrebitije. Milioni su uplaćeni kako od fizičkih tako od poslovnih subjekata za pomoć građanima stradalim od katastrofalnog potresa koji je uzeo i ljudske živote. I onda, kao i uvijek u Hrvatskoj nazire se sumnja, da i ta pomoć koju su donirali građani, kao i novac iz državne blagajne prikupljena od poreza svih građana, raspoređuju se ne po potrebi ili proporcionalno visini štete, već prema političkom, odnosno stranačkom ključu.
Ima li kraja kriminalu, korupciji i klijentelizmu u Hrvatskoj? Zar svaka dobra akcija, mora biti u sjeni kriminala?
Očekivali smo da će ulaskom u EU situacija se promijeniti. Ali zašto bi EU rješavala naše probleme s korupcijom i klijentelizmom? Razvijene europske države time samo profitiraju jer im besplatno isporučujemo mlade i obrazovane stručne radnike. Ako 30 godina imamo nepoštenu vlast, ako 30 godina slušamo politički vrh kako korupciju treba iskorijeniti, a ništa se ne mijenja, ako su u javnom sektoru, ali i na lokalnom nivou na pozicijama i dalje ljudi odabrani po političkoj podobnosti, a ne stručnosti, treba se zapitati i jesmo li mi kao građani posve nedužni?
Ili ćemo jednostavno konstatirati: „Blago hrvatskim političarima sa ovakvim glasačima."
To je nažalost naša stvarnost. Stvarnost sa kojom se suočavamo, ali sa kojom se nedovoljno borimo. Što treba da se probudi uspavana radnička i građanska svijest? Svatko neka se pogleda u ogledalo, svatko neka se suoči sa pitanjem: da li bi i kada učinili ono što su pred 74 godina učinili građani Pule? Preuzmimo dio svoje odgovornosti. Prvi su test lokalni izbori.
Smjernica za budućnost mora biti visoka svijest i solidarnost ovih radnika kojima danas iskazujemo poštovanje. Njihova imena i njihove žrtve nikada ne smiju biti zaboravljeni. I zato nam je drago i ponosni smo da nastavljamo tradiciju obilježavanja ovog značajnog događaja. Sindikat Istre, Kvarnera i Dalmacije godinama, uz Udrugu antifašističkih boraca i antifašista Grada Pule i Grada Pule organizatori smo ovog obilježavanja.
I zato, neka im je vječna hvala i slava.
